Sv. Kvirin

''Na ovim prostorima naše lijepe domovine, Zagrebačka je nadiskupija nasljednica biskupije iz rimskog vremena, a kojoj bijaše sjedište grad Sisak (Siscia). Tu biskupiju osobito pamtimo po svetom biskupu i mučeniku Kvirinu.''
(Iz pozdravnog govora kardinala Franje Kuharića prilikom pohoda pape Ivana Pavla II. Republici Hrvatskoj, 11. rujna 1994. na zagrebačkome hipodromu)

sv kvirinSiscia (keltska Segestica), glavni grad rimske pokrajine Gornje Panonije (Pannoniae Saviae) u 3. stoljeću postaje sjedištem biskupa. Na tom čitavom području sisačka je biskupija jedina biskupija, a spada pod metropoliju u Srijemskoj Mitrovici (Sirmium). Nakon razaranja Sirmiuma polovicom 5. stoljeća od strane Gota i Huna, sisačka biskupija potpada pod solinsku metropoliju, a nakon razaranja same Siscije od strane Avara polovicom 7. stoljeća, biskupija ostaje bez biskupa i gasi se.
Siscia je bila bogat trgovački grad koji je imao dobre riječne prometne veze prema Istoku (Sava i Dunav), te dobro izgrađene ceste koje su činile poveznicu s Rimom. Religijski je život takvoga grada bio bogat i raznovrstan - od štovatelja raznih kultova Rimskih božanstava, preko štovatelja istočnih religija do kršćana koji su ispovijedali vjeru u Raspetoga Krista. Već u 2. stoljeću ovdje nalazimo kršćane koji su vjeru prihvatili od putujućih vjerovjesnika, trgovaca, vojnika ili doseljenih nižih činovnika. Kao i u drugim dijelovima carstva, tako je i na ovim područjima s vremenom počeo progon kršćana. Prva su mučeništva na području Panonije zabilježena u vrijeme cara Valerijana (između 270. i 275. god.), a na najokrutniji će se način ostvarivati za Dioklecijana koji 303. god. izdaje tri dekreta protiv onih koji štuju Isusa Krista.

Kvirin (Quirinus) – najpoznatiji sisački biskup, biskupsku službu u Sisku preuzima oko 270. godine i vrši je do mučeničke smrti, dakle više od trideset godina. Prvi i glavni izvor o njegovu mučeništvu jesu spisi tzv. Acta martyrum, nastali u relativno kratkome vremenu nakon smrti mučenika, pa predstavljaju prilično pouzdanu građu. Nerijetko sadrže i izvorne sudske zapisnike rimskoga istražnog postupka što jamči vjerodostojnost podataka. Acta o mučenju svetoga Kvirina sastavljena su već u početku 4. stoljeća za vrijeme cara Konstantina. Iz njih iščitavamo da je biskup Kvirin pogubljen između 303. i 305. godine. Poznat je datum njegova pogubljenja – 4. lipnja – (''dan pred lipanjskim nonama'').
Saznavši da ga u gradu traže vlasti, odlazi kako sam kaže 'nadahnut evanđeljem': ''Kad vas stanu progoniti u jednome gradu, bježite u drugi.'' (Mt 10,23). Uhvaćen je pri pokušaju bijega iz Siscije i vraćen pred područnoga upravitelja (juridicus corrector) Maksima. Unatoč zlostavljanju i bičevanju, starac biskup je ostao ustrajan u vjeri. S obzirom da je smrtnu presudu mogao izreći samo vrhovni carski namjesnik pokrajine (praeses), Kvirina upućuju pod vojničkom pratnjom u grad Sabariju (danas Szombathely u Mađarskoj). Prilikom suđenja u Sabariji, biskup Kvirin odbija prinijeti žrtvu rimskim bogovima, iako zna da se cijena takve odluke plaća životom. Ustrajan je u svojemu opredjeljenju i ne želi se odreći vjere u Isusa Krista, pa ga sabarijski namjesnik Amantius osuđuje na smrt utapanjem. Kvirin je bačen s mosta u rijeku Sibaris (Arrabon) s privezanim mlinskim kamenom oko vrata. U izvještaju o smrti biskupa Kvirina zabilježeno je čudo koje se tom prilikom dogodilo. Naime, nakon što je bačen u vodu, unatoč teškome kamenu za koji je bio privezan, ostao je dugo plutati na površini i razgovarati s prisutnima koji su došli tražiti njegov blagoslov. Da se narod ne bi uplašio od toga prizora, usrdno je molio Boga da potone, što se na koncu i dogodilo. Ostaje također zabilježena njegova znamenita rečenica koju je izrekao: ''Sada tek u pravom smislu izvršujem svećeništvo kada ću samoga sebe prinijeti Bogu za žrtvu!''
Mučeničku smrt sisačkoga biskupa Kvirina zabilježio je i sveti Jeronim u 4. stoljeću, a Venancije Fortunat, poznati pisac iz 6. stoljeća, svrstava Kvirina u red sa svetim Ciprijanom, biskupom i mučenikom iz Kartage.
Nakon mučeničke smrti, kršćani su pronašli i izvadili iz rijeke Kvirinovo mrtvo tijelo te ga pokopali u blizini. Kad su prestali progoni, 311. godine je uz rijeku Arrabon sagrađena kapela u kojoj su se kršćani okupljali na molitvu. Nakon 313. godine i proglašenja slobode za kršćane od cara Konstantina, u Sabariji je izgrađena velebna bazilika u koju su preneseni i sahranjeni zemni ostaci mučenika Kvirina. Koncem 4. stoljeća Panoniju su poharali razni ratnički pohodi, osobito Zapadnih Gota i Huna, u kojima su stradali brojni gradovi, a crkve bile razorene. U takvim prilikama kršćani Sabarije odlučiše prenijeti tijelo svetoga Kvirina u Rim. Ne zna se točno kojim je putem putovalo svečevo tijelo, no prema nekim povijesničarima preko Zadra ili Salone, pa čak i otoka Krka, preko mora do Jakina i Rima. U Rimu je Kvirinovo tijelo bilo pohranjeno – in Via Appia – u katakombama, u Crkvi svetih apostola, koja je kasnije nazvana crkvom svetoga Sebastijana. Kada je papa Inocent II. obnovio rimsku baziliku Majke Božje preko Tibera (S. Maria in Trastevere), dao je 1140. godine u svečanoj procesiji u nju prenijeti kosti svetoga Kvirina i pohraniti ih pod glavnim oltarom, gdje su i danas.
 
sv kvirin svetiste